Ona, tj. Zimermanka, vlasnica odgajivačnice pasa i filmskih životinja me nije ni primila. Nisam ja ni očekivao da me ona dočeka, a opet i jesam. Dočekao me neki čovek kojeg je ona poslala. I to ipak je bilo nešto, bar nemački nisam morao da upotrebljavam. Mislim čak, da sam ga i zaboravio od poslednjeg puta kada sam bio, pre probližno 25 godina.
Poveo me je u naše odaje. Pokazao mi je gde je wc i tuš kabina, pokazao mi gde da čuvam hranu... Onda me je polako počeo upoznavati sa poslom koji mi se činilo da nije nije težak.
Posle izvesnog vremena, konačno sam upoznao i gazdaricu. To je bila jedna žena omanjeg rasta, debeljuškasta, muškobanjasta, oko pedesetak godina, ali žena koja nas plaća, a to je meni bilo najvažnije. Govorila je Hrvatski što mi se baš i nije svidelo. Možda bi bilo bolje da ponovo progovorim nemački. Rekla je da ću se upoznati sa obavezama, u hodu. Ja nikako da upitam kolika mi je plata.
Rad u toj odgajivačnici započinjao bi ustajanjem u 7h. Dooručkuješ ako stigneš, jer su i psi bili unutra, pa čim se mi probudimo eto i njih. Sve pomislim da su čekali da čuju da se budimo pa i oni počnu da ustaju. Šta sam drugo mogao nego da doručkujem kasnije.
Već oko pola osam psi su bili van kuće, a u kući ...spremanje za njima...
I tako svaki dan...
Oko pola devet bih oko kuće skupljao ono što su psi za sobom ostavili .
Oko pola deset pravac kod krava, konja, ovaca i opet, prvo počistim ono što su za sobom ostavili, dam im vode i doguram hrane. Tu bi već bilo podne.
Kokoške su posebna priča. Gazdarica je insistirala da se kod njih sve cakli. Tu bih se zadržao ceo sat radeći neprekidno.
Onda bi na red došla jedna divlja svinja kod koje bih takođe radio celi sat. Kada sam pomislio da je tu kraj poslu, tek onda sam shvatio da nema kraja. Na red bi došle mačke. Bilo ih je... ne mogu se setiti tačno koliko, al ih je bilo. Bilo je posebno nekih retkih i sve po dve, kod kojih sam provodio najviše vremena.
Posao bih završio pred veče, a da nisam ni doručkovao, ni ručao. Još uvek nisam znao da mi posao tek predstoji.
Bilo je tu rada oko divljih svinja koje su bile u oboru, oko srna, raznih divljih ptica...
Kada bi mi ostalo malo vremena da predahnem, morao bih onda sam se posvetio malim psima kojih je bilo čudo jedno.
I taman kad bih pomislio, e sad ću najzad da večeram, oćeš Josipe, al' malo sutra...
Veliki psi bi opet došli na red.. hranjenje i normalo očišćenje iza njih.
U početku sam tako govorio, ali brzo sam sveo rečnik na dve reči; Nahraniti -pokupiti g*vna, ili obrnutim redom...
Samo, svi oni su jeli, a ja nisam mogao da dodjem do hrane.
Tek negde, oko dva sata ujutro, kada bi psi legli, onda sam ja mogao da krenem konačno na doručak, ručak, večeru. Pre toga bi se prvo istuširao. Dok lupiš dlanom o dlan, već bi svanulo i novo jutro bi bilo tu.
Нема коментара:
Постави коментар